Kikinda Short 09

Festival je održan od 2. do 5. jula 2014. Održano je četiri večeri čitanja (2. i 3. jula u Kikindi, 4. u Temišvaru / Segedinu / Zrenjaninu i 5. u Beogradu). Treće večeri učesnici su se podelili u tri grupe i svaka grupa je išla u jedan od tri grada.


Deveti Festival kratke priče Kikinda Short održaće se od 2. do 5. jula 2014. godine u pet gradova i tri države. Ovogodišnji Festival ostvarenje je ideje organizatora da svojom kulturnom manifestacijom iz središta Banatskog trougla – Kikinde pokrenu uspostavljanje saradnje između banatskih gradova koji su nekada činili jedinstvenu ekonomsko-geografsku celinu: Kikinde, Temišvara, Segedina i Zrenjanina. Dvadesetoro pisaca kratkih priča iz četrnaest zemalja 2. i 3. jula čitaće svoje kratke priče u Kikindi, 4. jula, podeljeni u tri grupe predstaviće se u Zrenjaninu, Temišvaru i Segedinu, da bi se 5. jula održalo završno veče Festivala u Beogradu.
Zemlja – počasni gost ove godine je Lihtenštajn. Troje mladih autora, uz podršku Fondacije kulture Lihtenštajna promovisaće nama nedovoljno poznatu književnost svoje zemlje. Domaćin ovogodišnjeg Festivala je Srđan Papić, počasni gost, Jovica Aćin dovodi gosta iznenađenja.
Na devetom Festivalu gostuju autori iz Albanije – Eljan Tanini, Bosne i Hercegovine – Faruk Šehić, Crne Gore – Ilija Đurović, Hrvatske – Robert Perišić, Kipra – Maria Joanu, Lihtenštajna – Ana Ospelt, Daniel Batliner i Patrik Kaufman, Mađarske – Man Varheđi Reka, Makedonije – Dragan Georgijevski, Poljske – Zijemovit Ščerek, Portugala – Žou Tordo, Slovenije Dijana Matković, Ukrajine – Galina Tkačuk i Dzvenislava Matijaš i Srbije – Ivan Antić, Jovica Aćin, gost iznenađenja i Srđan Papić.
Na Festivalu će biti mladi pisci iz pet zemalja koje do sada nisu imale svoje predstavnike, a po prvi put će na Festivalu učestvovati autori iz sviih zemalja eks-Yu.
Festival su podržali Ministarstvo kulture i informisanja Srbije, Pokrajinski sekretarijat za kulturu i javno informisanje i Opština Kikinda, kao i Fondacija kulture Lihtenštajna i Ministarstvo obrazovanja i kulture Kipra.
Partneri Udruženja „Kikinda Short“ u Kikindi je Narodna biblioteka „Jovan Popović“, u Beogradu Ustanova kulture „Parobrod“, u Zrenjaninu Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin“, Udruženja „Skaska“ i grad Zrenjanin, u Temišvaru Biblioteka okruga Temišvar i u Segedinu Književno udruženje Krug Atila Jožef.


Raspored čitanja:

Sreda i četvrtak, 2. i 3. jul 2014.Kikinda – Bašta Narodne biblioteke Jovan Popović, 20 i 30h

Petak, 4. jul 2014.

Zrenjanin – plato ispred Gradske bibloteke „Žarko Zrenjanin” 21h

Čitaju: Eljan Tanini (Albanija), Zjemovit Ščerek (Poljska), Patrik Kaufman (Lihtenštajn), Faruk Šehić (BiH), Dzvinka Matijaš (Ukrajina), Reka Man-Varheđi (Mađarska)

Segedin – Terasa kafića Milleniumi Kávéház / 20 30 h

Čitaju: Ana Ospelt (Lihtenštajn), Sava Damjanov, Dragan Georgievski (Makedonija), Galina Tkačuk (Ukrajina), Žoao Tordo (Portugal)

Temišvar – Biblioteca Judeţeană Timiş, 18h

Čitaju: Ilija Đurović (Crna Gora), Marija A. Ioanu (Kipar), Danijel Batliner (Lihtenštajn), Dijana Matković (Slovenija), Robert Perišić (Hrvatska), Ivan Antić, Srđan Papić (Srbija)

Subota, 5. jul 2014.Beograd – UK Paroborod, Kapetan Mišina 6a, 21 i 30h

Fotografije sa treće večeri Kikinda Short 09 u Zrenjaninu – 4. 7. 2014.

Fotografije sa druge večeri Kikinda Short 09 – 3. 7. 2014.

Fotografije sa prve večeri Kikinda Short 09 – 2. 7. 2014.


Festival će se održati od 2. do 5. jula 2014. Održaće se četiri večeri čitanja (2. i 3. jula u Kikindi, 4. u Temišvaru / Segedinu / Zrenjaninu i 5. u Beogradu). Treće večeri se učesnici dele u tri grupe i svaka grupa ide u jedan od tri grada.


Deveti Kikinda Short u pet gradova i tri države

Deveti Festival kratke priče Kikinda Short održaće se od 2. do 5. jula 2014. godine u pet gradova i tri države. Dvadesetoro pisaca kratkih priča iz četrnaest zemalja 2. i 3. jula će se čitati u Kikindi, 4. jula autori se dele u tri grupe i odlaze u Segedin, Temišvar ili Zrenjanin, da bi se 5. jula svi ponovo okupili na završnom čitanju u Beogradu.
Ovogodišnji slogan glasi „Kikinda, sori“

Kooridinator festivala Srđan Papić kaže da slogan zapravo poručuje: „Izvinite, ali mi i dalje postojimo“.
– Prošla godina je bila zaista teška, bili smo skoro pred gašenjem, ne može se visoka kultura promovisati samo zahvaljujući entuzijazmu. Ali, ipak vi imate puno dvorište kikindske biblioteke, u Beogradu su morali ulicu da zatvore koliko smo publike imali, i onda vidite da ste napravili nešto što je popularno, ali na vrlo visokom umetničkom nivou, i da ne možete tek tako da odustanete. Srećom, ove godine je situacija znatno lakša, i to nam otvara mogućnost za internacionalizaciju festivala, ne samo zahvaljujući piscima koji nam dolaze već i mestima gde će čitati – smatra Papić.

Organizatori su već dugo razmišljali da u projekat uključe još Segedin, Zrenjanin i Temišvar. Ova mesta su nekad bila vrlo tesno povezana i činili su jednu ekonomsko-geografsku celinu. Čak je u nekadašnjoj Austrougarskoj postojao izraz „Banatski trougao“, pošto ti gradovi čine gotovo idelani ravnokraki trougao u čijem se centru nalazi Kikinda. Nastankom granica, te veze su prekinute.
– Danas ti gradovi čine svetove za sebe, iako su vrlo blizu – kaže Papić. – Za samo dva sata vožnje, vi možete da čitate na sasvim drugom jeziku, u sasvim drugoj državi i kulturi, i time će naš festival biti još atraktivniji za goste koji nam dolaze. Ali glavna namera nam je da pokažemo nešto od tog starog šarma koji je Banat nekad imao. Danas je Banat, u svakoj od tih zemalja, kraj bez naročito dobre reputacije, većina želi da pobegne odatle. Mi pokušavamo da pokažemo da je taj region nekada pružao velike šanse i želeli bismo da ukažemo na na način na koji bi ta stara slava mogla da se povrati. Od toga, smo naravno, daleko, ali od nečeg mora da se počne, i kao i uvek, kultura je tu da pokaže put.

Zemlja – počasni gost ove godine je Lihtenštajn. Troje mladih autora, uz podršku Fondacije kulture Lihtenštajna promovisaće nama nedovoljno poznatu književnost svoje zemlje. Domaćin ovogodišnjeg Festivala je Srđan Papić, a počasni gost, Jovica Aćin dovodi gosta iznenađenja.

Na devetom Festivalu gostuju autori iz Albanije – Eljan Tanini, Bosne i Hercegovine – Faruk Šehić, Crne Gore – Ilija Đurović, Hrvatske – Robert Perišić, Kipra – Maria Joanu, Lihtenštajna – Ana Ospelt, Daniel Batliner i Patrik Kaufman, Mađarske – Man Varheđi Reka, Makedonije – Dragan Georgijevski, Poljske – Zjemovit Ščerek, Portugala – Žou Tordo, Slovenije Dijana Matković, Ukrajine – Galina Tkačuk i Dzvenislava Matijaš i Srbije – Ivan Antić, Jovica Aćin, gost iznenađenja i Srđan Papić.
Na Festivalu će biti mladi pisci iz pet zemalja koje do sada nisu imale svoje predstavnike, a po prvi put će na Festivalu učestvovati autori iz sviih zemalja eks-Yu.

Festival su podržali Ministarstvo kulture i informisanja Srbije, Pokrajinski sekretarijat za kulturu i javno informisanje i Opština Kikinda, kao i Fondacija kulture Lihtenštajna i Ministarstvo obrazovanja i kulture Kipra.
Partneri Udruženja „Kikinda Short“ u Kikindi je Narodna biblioteka „Jovan Popović“, u Beogradu Ustanova kulture „Parobrod“, u Zrenjaninu Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin“, Udruženja „Skaska“ i grad Zrenjanin, u Temišvaru Biblioteka okruga Temišvar i u Segedinu Književno udruženje „Krug Atila Jožef”.


Kratko sa Savom Damjanovim

Može li pisanje da pobedi dosadu?

Pisanje JESTE borba protiv dosade (pored ostalog!), kao što je to i čitanje. Pravo pitanje gllasi: šta biva kada i taj „agonistički eskapizam“ postane dosadan?! Odgovor je jednostavan I – bolan: zaklopiti knjigu I odložiti pero zauvek, slično kao što je na kraju Šekspirove „Bure“ učinio čarobnjak Prospero…

Da li nailazite na iznenađenja tokom pisanja?

Sam kreativni čin – ako je uistinu KREATIVAN! – predstavlja iznenađenje. Ja nikada ne znam, posle prvih ispisanih rečenica, gde me tekst vodi i uvek se radujem njegovim nepredvidljivim putanjama. Najveća radost dolazi na kraju, kada imam osećaj da čitam tekst čiji je autor neko drugi, neko čiju maštu ne mogu da prepoznam i čijim se rečima čudim…


Kratko s Patrikom Kaufmanom

Postoje li priče koje pišeš da bi „ostale u fijoci“ bez objavljivanja?

Većina mojih radova je objavljena, ono što nisam objavio nisam ni napisao. Mislim da su svi radovi, čak i onda kada ih čitam javno, objavljeni.

Utiču li pohvale čitalaca na tvoj rad?

Verujem da moje okruženje konstantno utiče na mene. Čitaoci na mene nemaju uticaj. Za mene je pronalaženje ideja veoma lično.


Kratko s Marijom A. Joanou

Kako na tebe utiče kontakt s publikom?

Publika mi daje priliku da iskažem sebe i svoje reči, šansu da „padnem“, nadajući se da će me nečiji um ili srce prihvatiti.

Da li je pisanje prijatan ili mučan proces?

Prijatan jer ti nudi osećaj večnosti. Mučan jer je to samo osećaj.


Kratko s Anom Ospelt

Kako tvoji najbliži prijatelji gledaju na tvoje pisanje?

Nadam se da im se sviđa. Većina mojih prijatelja je kreativna, stvaraju muziku, bave se umetnošću ili pisanjem i lepo je deliti tu strast i razumeti jedno drugo. Jedan od mojih najboljih prijatelja je napisao pogovor, dok je drugi bio urednik za moju prvu knjigu. Stvarno je bilo divno i ohrabrujuće što je to dvoje ljudi bilo deo tog procesa.

Šta bi bio uspeh u pisanju?

Da uživaš dok pišeš.


Kratko s Danijelom Batlinerom

Praviš li ispravke već objavljenih priča?

Da, stalno. Kao što se ja razvijam kao autor, moje priče se takođe razvijaju. Stalno ih dorađujem i eksperimentišem sa novim rečenicama i izrazima da bih video kako publika reaguje.

Da li je moguće vezati se za ličnost iz kratke priče?

I da i ne. Moje priče su o situacijama u kojima svako može da se pronađe. To znači da ja svakako znam kroz šta moji junaci prolaze, većina čitalaca to takođe zna, ali likovi najčešće ne predstvaljaju ni mene ni nekog drugog.


Kratko s Draganom Georgievskim

Imaš li neku preporuku za čitanje?

Kurt Schwitters, Daniil Kharms, Tristan Tzara, Henri Michaux, Hugo Ball, Woody Allen…

Po čemu se pisac razlikuje od drugih ljudi?

Paa, mislim da je to očigledno, nose sandale.


Kratko s Dijanom Matković

Kako tvoji najbliži prijatelji gledaju na tvoje pisanje?

Šta ja znam, zar nisu reakcije prijatelja uvek predvidljive kad dođemo do toga kako gledaju na pisanje svojih prijatelja? Zanimljivije je sa nekim drugim ljudima. Na primer, nisam znala, kako će na moju zbirku priča s naslovom U ime oca reagirati – moj otac. Bojala sam se, kako će prihvatiti taj lik oca koji uvek odlazi, koji se svađa i vara i tako dalje. Da li će mu biti teško kad se takav ugleda? Posle mnogo odlaganja donela sam mu knjigu i nervozno pokazivala: „Vidi, ovo pročitaj, ovo ovde radije nemoj, ovo ti je smešno, ali ovo na početku…” On me je u jednom trenu pogledao, zatvorio knjigu, sa njom krenuo prema svojoj radnoj sobi, a onda se odjedanput okrenuo i sa žarom rekao: „Tatin prvenac!” Hah, i to je bilo to. Sad – ponosni su i moji prijatelji, samo što je u slučaju tog ponosa stvar manje komplikovana.

Špricer/gemišt ili pivo?

Pivo, svakako. Pivo je jedna od retkih stvari kod koje i najveći komplikatori ne mogu komplicirati jer su bitne samo dve stvari: omiljen brend piva i koliko je hladno.


Kratko s Galinom Tkačuk

Utiču li pohvale čitalaca na tvoj rad?

Najzanimljivije reakcije čitalaca su neobični saveti, naročito pokušaj mladih čitalaca da mi predlože temu za sledeću knjigu… Neočekivana misao čitaoca je najbolja pohvala.

Da li je moguće vezati se za ličnost iz kratke priče?

Mogla bih da se zaljubim čak i u junaka kratke pesme.


Kratko s Dzvenislavom Matijaš

Kako na tebe utiče kontakt s publikom?

Često imam osećaj da je sve na svetu povezano. Pišem priče jer postoje ljudi koji su voljni da ih slušaju i očekuju da ih napišem. Kao što ja očekujem nečiju muziku, slike i film. Tako da volim da upoznajem ljude koji dolaze da čuju moje priče. Ti kontakti sa publikom su mi velika inspiracija. No ipak, ponekad me i plaše – plaši me znojenje, drhtanje ruku i promukao glas koji ne mogu da prepoznam. Onda moram da udahnem duboko i pogledam u publiku, pogledam u nečije oči – crne, smeđe, plave ili zelene. Tada pomislim da su te oči kao moje, i smirim se.

Praviš li ispravke već objavljenih priča?

Da, stalno imam potrebu da ispravljam. Zato mi predstavlja problem da predam konačnu verziju teksta izdavaču. Uvek mi je potrebno još nekoliko sati (ili dana, nedelja?) da bih ispravila ili promenila nešto. Nebičan osečaj i neobična želja za menjanjem, ponovnim stvaranjem sveta opisanog u tekstu. Čemu se nadam? Da učinim ovaj svet boljim? Interesantnijim? Življim? Perfektnijim? Zato je ponekad bolje prihvatiti tekst onakav kakav jeste, pustiti ga i živeti svoj život. I očekivati nove priče i knjige. Sanjati o njihovom ispravljanju…


Kratko s Ivanom Antićem

Može li pisanje da pobedi dosadu?

Dosada uvek dođe po svoje.

Možeš li da opišeš svoj radni prostor?

Radni sto je crn, bez fioka, nogare mu bele. Fotelja za čitanje, desno od stola, crvene je boje. Tek sad postaje jasno: isti sklop boja koji središnji deo „Krika i šaputanja“ čini jedva snošljivim. Nekad sve mora biti crna čistina, nekad je neophodan reljef sastavljen od knjiga, beležnica, šoljica, čaša, slojeva prašine, prašine koja sve povezuje, koja sve povlači nadole. Iza monitora, okrenutog uvek uspravno, ogroman prozor udvojenih stakala koja krive sliku ogromnih krošnji starih bagremova iz nekadašnjeg crkvenog dvorišta, sadašnjeg narko-parka.

Kratko s Farukom Šehićem

Utiču li pohvale čitalaca na tvoj rad?

Pohvale su ugodne, laže ko kaže suprotno, ali to ne znači da trebaš samo od toga živjeti. Na pisanje to ne bi trebalo uticati, jer bi pisac onda povlađivao svojoj publici, a od toga ne postoji odvratnija stvar. Pohvale su pozitivne, ali to nema puno veze sa samim procesom pisanja. Pisanje je nešto drugo, to je rudarski težak i usamljenički posao.

Gde počinje, a gde završava pisanje?

Pisanje ne počinje niti ne završava, barem ne dok je pisac živ. Pisanje je proces koji uvijek traje. Sve što si ikad vidio i mislio da ćeš to zaboraviti, baš to ti može, jednom, kada ti sve te stvari uskrsnu u memoriji, biti građa od koje ćeš praviti pjesmu ili kratku priču. Bitan je taj klik, to uskrnuće.
Pisanje prividno završava kada ti izađe knjiga, ali nikad ne radiš samo jednu knjigu, jer uvijek pišeš paralelno, tako da odmora nema. Još ako dodaš pisanje za novine, onda se možeš osjetiti i kao rob pisanja, koji od tog novca može ponekad kupiti osjećaj slobode.


Kratko s Ilijom Đurovićem

Ako bi imao zadatak da prodaješ knjige kratkih priča, kakva bi bila tvoja priča?

Jedini prozni književni rod koji možete pročitati od početka do kraja više od deset puta u jednom danu! Ako je bilo dobro Borhesu, Karveru i Čehovu biće dobro i vama!

Možeš li da opišeš svoj radni prostor?

Moj radni prostor je površina od 21x14cm, to je površina ekrana kompjutera na kojem pišem već neko vrijeme. To su dimenzije i moje nedavno objavljene, prve knjige, proizvoda svih mojih radnih prostora do sad. Sve oko ekrana kompjutera mijenja se sa svakom selidbom. Svaka soba sa kompjuterom, malo struje i mnogo vode je dovoljno dobra. Sad je moj radni prostor prostorija u jednom stanu, garsonjeri, ili bih mogao i da iskoristim taj eufemizam koji u inostranstvu koriste za nepristojno male stanove – studio. Ne znam kako će izgledati okruženje mog kompjutera po povratku sa KS-a, jer s aerodroma idem pravo u drugi stan. To je selidba mojih 21x14cm u novi prostor, nekoliko kvartova daleko od prostora iz kojeg sam poslao ovaj odgovor.


Kratko s Rekom Man Varheđi

Praviš li ispravke već objavljenih priča?

Samo kada ponovo objavljujem priču. Događa se da priča bude objavljena u književnom časopisu, onda možda u antologiji, a posle u zbirci kratkih priča. Kako god, ispravke su neznatne. Obično izbrišem nekoliko reči tako kako bi tekst bio sve kraći i kraći.

Da li nailaziš na iznenađenja tokom pisanja?

Da. Uvek na početku mislim da znam celu priču koju planiram da napišem. Ali kad počnem da pišem, priča se menja. Nekada me je to nerviralo, ali sad upravo u tome najviše uživam.


Kratko sa Srđanom Papićem

Postoje li priče koje pišeš da bi „ostale u fijoci“ bez objavljivanja?

Sve što pišem, ostaje u fioci. Osim ako me neko ne natera da to pokažem, kao vi sada.


Kratko s Žoaom Tordom

Gde počinje, a gde završava pisanje?

Pisanje počinje kada stvari postanu dovoljno teške i završava se kada ih prihvatimo.

Da li je moguće vezati se za ličnost iz kratke priče?

Tokom odrastanja bio sam privržen mnogim likovima iz kratkih prica, želeći da imaju učešće i u romanima kako bih mogao više vremena da provedem s njima.


Nađite nas na fejsu